Prvi put...

03 siječanj 2013

Ti.... ti si budala! Ti si jedna obična budala! Odakle ti pravo da se tako ponašaš...šta ti misliš ko si ti?! Aloo šabane ozbiljno ti govorim pusti me!-vrišta je
Nije je puštao držao ju je čvrsto i strpao u auto.
Kipila je od besa. Šta si ovaj dopušta- mislila je. Vrištala je celog puta. Ništa nije govorio samo je stiskao gas.
Nizala je psovku za psovkom...prvi put da su se pokačili.
Zaustavio je automobil. Izašla je besno i krenula niz ulicu sustigao ju je i opet čvrsto primio za ruku. Znala je da se ne može odupreti. Gledala ga je u oči bahato, drsko ,bezobrazno kako samo ona ume i nastavila glamu.
Začepi- dreknuo je i pogledao je tako prodorno da se smrznula. Ulazi u stan i ne ponašaj se kao dete-rekao je.

Po prvi put je ona popustila...
Ušli su u stan....

Odakle ti pravo da se tako ponašaš? Čemu ovo ? Šta si umišljaš ti...koji si faktor ? –nije smirivala ton
-A ti ? Kako se ti ponašaš ? kao neka haldnokrvna kučka!
Šamar....osetio je kako mu trne obraz
Šta si umišljaš ?- ponovila je
-Ko ti je onaj ?
-A ko si ti da imaš pravo to pitati ?
Bes joj je sevao iz očiju....po prvi put ju je video takvu, po prvi put je oseto koliko energije u njoj ima...jbt čak i ovakva je neodoljiva...ovakva čak i više -pomislio je
Stajao je nasuprot nje gledao je u oči i odjednom tiho prozborio
-ja sam zaljubljena budala....
-a on mi je drug, gej drug -rekla je tiho i nasmejla se približavajući se njegovim usnama

7 meseci...druženja, provođenja sati i sati, noći i noći zajedno....7 meseci bez i jednog jedinog poljubca...toliko dugo je priželjkivao ovo...
Te noći su im se usne prvi put spojile.
Reči ne mogu opisati kako se osećao...bio je na sedmom nebu.
Polako ih je preuzimao vrtlog strasti...Nirvana...ništa više nije postojalo.
Drhtala je pod njegovim rukama, uzdasi su se nizali jedan za drugim...prvi put su postali jedno.

Nije bilo ni malo romantično, nije bilo nežno, nije to bilo vođenje ljubavi...bio je to čisti sirovi seks, strastven i divlji.
Bila je to požuda, nagon, potreba.
Bila je njegova....nakon toliko vremena konačno je bila njegova...
Privila se uz njega i zapalila cigaretu ništa nije govorila...u sobi je vladala potpuna tišina čulo se samo bubnjanje njhovih srca.
Pod prstima je osećao njenu svilenu kožu...

Volim te-procedio je kroz zube i prislnio svoje usne uz njeno čelo
Prećutala je, nije ništa rekla...nije još uvek to mogla reći

Svako jutro je donosilo novu bol

30 prosinac 2012

Zaspala je. Posmatrao ju je, milovao je po licu. Delovala je tako spokojno i nevino.
Ovo njihovo trajalo je već mesec-dva, nije bilo seksa, nisu se čak ni poljubili, a opet bila je njegova više od svih onih s kojima je kratio noći. Ona je bila posebna, osetio je to.
Zavoleo ju je...po prvi put je voleo neku ženu i po prvi put je poštovao drugo ljudsko biće. Nije verovao da se to može desiti, odavno je već zatvoren i hladan prema svemu, šta je onda to u toj maloj blesi što mu budi osećanja ? Po čemu je bila posebna? Nije imao odgovor, ali je imao neverovatnu potrebu da se prepusti, da bude uz nju, da je zaštiti, da je usreći.
Drugi deo njega mu je govorio-zasraćeš D uvek zasereš zasraćeš i sad, beži od nje, ona zaslužuje bolje.-ali nije mogao nešto ga je držalo tu. Bila je to ljubav, potreba, opsesija.

Ona je sanjala. Sanjala je čak i kad ne spava. Sanjala je svoju prošlost, svoj prijašnji život, sanjala je svog bivšeg Z. Volela je da sanja. U snovima je Z još uvek bio tu, grlio je ljubio, bio njen, u snovima je bio još uvek živ.

Mrzela je buđenja ona su je uvek rasplakala. Svako jutro je donosilo novu bol i onaj osećaj praznine. Lakše joj je bilo kad se budi kraj D volela ga je kao osobu, ne kao što se voli momak, to nije mogla, ali jedino uz njega se nije osećala samom. Kraj njega je mogla utapati tugu u alkoholu cigaretama i ostalim porocima...on nije postavljao pitanja, nije smarao propovedima o tome kako treba da se trgne i krene dalje, on je samo bio tu...dovoljno sjeban sam po sebi da prihvati njeno stanje i da je ne osuđuje, dovoljno zaljubljen da uvek bude uz nju i previše uplašen da je pita šta je muči. S njim je mogla da ćuti, verovala je da joj to treba više od svega.

Ustvari tonuli su oboje. Vrtlog poroka ih je sve više vukao.

Tako je sve počelo

29 prosinac 2012

Ona je oduvek bila mala tatina princezica, lepa, zgodna,pametna, ceo svet joj je mogao biti pod nogama, svi su je voleli, imala je mnošto prijatelja, jedna od onih koje kad uđu u prostoriju sve nekako oživi...imala je moć da usreći sve oko sebe.

On je bio lep, zgodan, jedan od onih momaka na lošem glasu. Onaj kakve je trebalo izbegavati, onaj koga u se mahom ljudi plašili...štetan i po sebe i po druge...mali sitni kriminalac koji ne priznaje zakon i koji uvek krši sva pravila.

Dva različita sveta, dva potpuno različita života, nebo i zemlja...tako bi ih svako okarakterisao, a ipak sudbina je odlučila poigrati se i spojiti ih...ustvari ništa nije bilo tako kako se čini...ipak su imali jednu veliku sličnost, bili su sjebani do daske, svako na svoj način

Mrak. Koračala je uličicama besciljno, razmišljala kako se sve odjednom promenilo, razmišljala je o prošlosti...Budućnost ? Nju nije videla...razmišljala je o smri. Smrt se činila kao izlaz, kao spas...kao put ka njemu kao put ka ljubavi. Što ju je Bog odlučio toliko kazniti, što joj je uzeo nekoga koga je toliko volela....Čuj Bog, koji kurac, da postoji ne bi se to desilo....ako i postoji nek se nosi i on i nejgov plan i njegova pravda i njegova pravila...razmišljala je...I život i borba ? Čemu ? Smrt! Da smrt je spas! Olakšanje! Da spasiću se-govorila si je.

Stajao je u mraku,palio cigaretu i razmišljao o prošlosti...Krasan život, jbt kojee sam ja kurate sreće što sam se uopšte rodio? Postoji li neki razlog ? neki smisao ? Da baš...ma jebem li ga- reče i povuče još jedan dim.
Ugledao ju je. Koračala je sva u crnom. Gledao ju je kako je lepa. Znao ju je iz viđenja...mala tatina razmažena bogatašica koja ima sve. Pomislio je na momenat kako je mrzi, zbog toga što ima sve, što joj je sve u životu naklonjeno...Krenuo je prema njoj, ni sam ne zna zašto, ali nešto ga je vuklo. Koračao je i razmišljao zašto joj prilazi šta će uraditi. Opljačkaće j, odlučio je...želeo je videti strah u njenim očima, čuti vrisak, poželeo je da joj bar večeras ne bude sve savršeno. Noćas mu nisu trebale pare, tebao mu je samo osećaj moći, dok je krao osećao se živim, voleo je kršiti pravila, to mu je davalo osećaj moći..

Izvadila je cigaretu i kopala po torbi tražeći upaljač. Gde li je, frustriralo ju je to kopanje, što nikad nema prokletog upaljača kad ga treba. Trebala ga je, trebala je još jednu dozu nikotina. Odjednom neka sena ju je snažno zgrabila i stisnula. Nije se branila, nije se čak ni uplašila...bilo joj je tako svejedno šta će biti s njom. Oteo joj je torbicu i krenuo trčati. Šta je ovo? Nije vrisnula? Nije se čak ni plašila? Koji joj je kurac, obično se vi prestrave, žene pogotovo? Šta nije uredu s njom? Jbt kako je lepa...-razmišljao je
Mamu ti jebem klošarsku ostavi mi bar jebeni upaljač-čuo je kako se dere za njim. Iznenadila ga je. Zastao je. Očekivao je svaku reakciju samo ne tu. Zbunila ga. Nešto ga je teralo ka njoj. Ni sam ne zna zašto, ali nešto ga je vuklo. Okrenuo se i krenuo prema njoj. Stajala je mirna, potpuno opuštena i gledala ga. Jbt ona se ne boji? Svi me se boje zašto ona ne? Kako je lepa-pomislio je opet. Pružio joj je upaljač okrenuo se i opet pojurio u mrak. Srećan božoć i blagdani-čuo je opet glas iza sebe. Opet se okrenuo i zastao. Gledao ju je. Palila je cgaretu i mahnula mu. Sve najbolje –rekla je. Krenuo je opet prema njoj. Prišao joj skroz blizu i pružio joj torbicu. Evo ti. Imaš sreće noćas. Sve najbolje i tebi.-rekao je.
Odjednom je zavrištala kroz suze-Imam sreće ha ? Imam ja kurac! Šta sad me i ti sažaljevaš ha ? Toliko sam jadna da me i jebeni klošar žali i neće da me opljačka! Krasno! E sad ću da se zgazm na licu mesta i završim sa svim.
Samo je sela uz neko drvo, izvadila pljosku i povukla koji gutljaj. Gledao ju je u neverici. Razmišljao je kako je moguće da vidi ovaj prizor ? Zar nije ona ona koja je uvek namsešena, mala srećnica koja ima sve? Da li on sanja? Spustio se kraj nje i samo je ćutke posmatrao. Pružila mu je pljosku. Povuko je par gutljaja. Izvadio je džokac pripalio ga, povukao par dimova i pružio joj ga, nije odbila. Ne znau ni sami kolko su sedeli tu, uz to drvo u mraku, bili su odvaljeni i ćutali, nisu se doririvali nisu pričali samo su sedeli. Ona je gledala u zvezde i samo ponekad uputila njemu koji pogled. Razmišljala je o prošlosti. On je gledao u nju. Upijao je svaku liniju njenog lica. Obasjavala ju je mesečina...Bože prelepa je-pomisli. U tih par pogleda koje mu je uputila video je nešto što nije mogao da si objasni, nešto što nikad nije uspeo da shvati. Video je ženu koja ga gleda u oči bez straha to ga čudilo, ali video je i neku neobjašnjivu tugu u njenim zelenim očima.

Nakon nekoliko sati ćutnje nije mogao više izdržati progovorio je.

„Ne bojiš se“
„Ne, a trebala bih“
„Možda, sama si samnom, nema nigde nikoga noć je, mogu te silovati mogu te ubiti, mogu te povrediti...znaš li ti uopšte ko sam ja? Reskiraš previše!“
„Možeš, nije me biriga...šteta za tebe, ne bi ti se ispalatilo robijati radi mene, znaš li ti uopšte ko sam ja ? Znaš ti kurac“
„Znam da si dotakla dno života..I mogu ti reći ne znam šta ti s desilo, ali pogledaj se, sediš sa običnom klošarčinom koja te pokušala opljačkati...luda si...ali osetim da i boljaod ovoga zapitaj se„
„Nisi bio u stanju opljačkati običnu luđakinju...sediš tu kraj mene...Mogao si i ti bolje....Zapitaj se“ i nasmešila se...po prvi put se nasmešila.
Tako je sve počelo....

Jedan od onih dana

28 prosinac 2012

Ustala je. Bilo je već predveče...zapalila je cigaretu, pogled joj se gubio kroz prozor, osećala se tako prazno. Jedna suza joj je lagano kriznula preko obraza. Otišla je u kupatilo i pustila vrelu vodu, bila je tako mršava,ni nalik na sebe od pre par meseci, pogled joj je bio tužan, lice bledo, ispijeno, sa tamnim podočnjacima, ali čak i takva i dalje je bila lepa i imala neku energiju koju ni tuga nije mogla zaseniti. Još koji dim cigarete, beli prah, malo šminke i to je to bila je spremna.
Morala je da izađe napolje ovde je sve tako gušilo.Na izlazu je srela zabrninutu majku samo ju je pogledala i izjurila napolje.
Znala je ona da se majka brine i da se pita gde je nestala njena nasmešena princeza i kako da joj pomogne, ali nije joj dala blizu osećala je jednostavno da mama ne razume, ne ona ne shvata. Niko ne shvata to je bila njena bol i ona se s njom nosila na svoj način. Znala je ona da je njen način pogrešan,bila je svesna da se uništava, ali nije je bilo briga, iznutra je ionako već bila mrtva...da mrtva... one večeri i ona je umrla.
Krenula je uličicom, znala je ide do njega, on jedini razume, on jedini zna kako je kad te guši bol, jedino se s njim nije osećala sama. Da on živi lošim životom, sitan je kriminalaca i radi mnoge stvari koje ona ne odobrava, ali nije ga mogla osuđivati, ona je videla i ono što drugi ne vide, ono ispod površine, nije on bio loš dečko, samo je živeo lošim životom. Nju je voleo, ona njega nije mogla, ne tako kako je želeo, znao je on to, ali volela ga je na neki svoj način. No to ionako nije bila stvar ljubavi, više od svega bili su potrebni jedno drugome...dvoje izgubljene dece, koje ne znaju da se izbore sa tugom, okolnim svetom, i problemima koje nosi život. Da nije bilo njega pre koji mesec ko zna možda bi se ubila, on je bio njen spas...a u drugu ruku i njen ponor. Dva autodestruktivca vodili su jedno drugo polako, ali sigurno u propast s porocima.
„Sve što dotaknem uništim jbt svi su digli ruke od mene obećaj mi da me nećeš i ti izneveriti“ samo se sklupčala uz njega i tiho prošaputala „Neću nikad, obećavam“.

Oznake: neshvaćeni

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

brojac poseta

brojac poseta